Druga nedjelja kroz godinu Iv 1, 29-34 Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! Ivan Krstitelj pokazuje na onoga koji dolazi. Na Isusa Krista. U odnosu na Isusa, čak i tako izvanredan lik kao što je Ivan Krstitelj ima tek sporednu ulogu, tj. on je u službi Krista. No nipošto nije usputna njegova ispovijest vjere da je taj koji se krsti «Sin Božji» i «Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta». Taj žrtveni jaganjac koji je žrtvovan, to je jedna od Isusovih strana. Jaganjac se ne može braniti. On je potpuno pasivan. Živi li ili umire, to ne ovisi o njemu. S druge strane Isus je Sin Božji. Onaj koji dolazi odozgor, «uzdignuti» Krist. Više od čovjeka. S druge strane njegov put, kao da je kakav razbojnik, vodi do križa. No upravo tu smrt evanđelist naziva «uzvišenjem», povratkom Ocu, časom otkupljenja svih koji u njega vjeruju. Paradoks ne može biti veći. Pa ipak se Ivan možda najviše od svih evanđelista približio istini o Isusu. U biti je čitavo Ivanovo evanđelje tumačenje rečenice s kojom ono započinje: «U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog.» Ta Riječ je Isus. Tko vidi Isusa, vidi Boga. Stoga Ivan u svom evanđelju ne donosi prispodobe kao drugi evanđelisti, nego u različitim inačicama i s različitim naglascima kruži oko istine koja je kod njega kao u stijenu uklesana: «Isus je Riječ». U tom čovjeku Isusu osobno je prisutan Bog u svijetu .