Lk 18, 1-8 Bog će obraniti svoje izabrane koji vape k njemu.

Evanđelje nam donosi primjer o upornosti u ustrajnoj molitvi.
To nam govori da molitva ne smije biti tek povremeni čin u kojemu se sjetimo
Boga ili još gore, obaveza, koju ako ne izvršimo padamo u nemilost Božju.
Molitva je sastavnica našeg života koji računa s Bogom i koji je trajno svjestan
naše povezanosti s njime. Upravo je molitva ta veza s njime. Prosidbena
molitva nam posvješćuje našu ovisnost o Božjoj svemogućnosti. Takva molitva
je u suprotnosti sa suvremenim mentalitetom koji u svemu želi biti neovisan,
sam sebi dostatan. Takav mentalitet nagriza i samu vjeru što onda nazivamo
sekularizacijom u kojoj za predanu vjeru nema mjesta jer sve se dade objasniti,
za sve može naći konkretan odgovor pa nam i Božja pomoć nije potrebna. Dok
je za duboko uronjene u otajstvo vjere ovisnost o Bogu i njegovoj isprošenoj
milosti radosni dar, dotle je za ljude ”ovoga svijeta” to slabost na granici
neukosti koja zavrjeđuje prezir. Međutim, kad se odmjere snaga Božja i
čovjekova nemoć onda je vidljiva i snaga onih koji su na Božjoj strani.