Homilija u slavlju Vazmenoga bdjenja

Homilija u slavlju Vazmenoga bdjenja

Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački
Velika Gorica, 3. travnja 2021.

Draga subraćo u svećeništvu Norberte i Tomislave, đakone Višeslave, sestre redovnice, župni vijećnici i drugi župni suradnici, djeco, mladi, majke i očevi, djedovi i bake, braćo i sestre po vjeri u Kristovo uskrsnuće!

1. Ove večeri iznova živimo spomen od početka svijeta do Kristova uskrsnuća, slušajući Božju riječ u kojoj nam je objavljena trajna Božja prisutnost. Ona nas prati, daje nam se i večeras, dok smo okupljeni kao obitelj Crkve u slavlju otajstva prjelaska iz smrti u život. Cijela povijest prije Isusove muke i uskrsnuća ostala bi nedorečena, nepotpuna, prepuštena nesigurnostima i bez odgovora na najvažnija pitanja.

Put dug nebrojene godine unatrag, do točke do koje i danas želi doći ljudski um i srce, u večerašnjemu Evanđelju zgusnuo se u hod triju žena. Predaja je sačuvala, a pisac zabilježio njihova imena: dvije Marije i Saloma, želeći time pojačati izvješće o onome što su doživjele, o događaju koji su kasnije prenosile. To nisu tek ‘neke žene’ (kako se ponekad u Bibliji naznačuje nečija prisutnost), nego stvarne osobe koje su drugi poznavali.

One su gotovo kriomice, u vrijeme prjelaska noći u dan, čim je minula subota (jer se na šabat moralo mirovati); one su – vođene ljubavlju i pobožnošću – otišle na grob. 

Svoga Učitelja Isusa voljele su i mrtva, otkrivajući da je vrijeme ljubavi puno duže od vremena života na zemlji. Kao što je zapisao Gabriel Marcel (1889.-1973.), francuski kršćanski filozof i dramatičar, i tu mudru rečenicu stavio u naslov jedne svoje knjige: 

Voljeti neko biće znači reći mu: Ti nećeš umrijeti!(Aimer un être, c’est lui dire: toi, tu ne mourras pas.) Braćo i sestre, izrijek: Volim te, osobito po Kristovu uskrsnuću, najviše po njemu, dobio je ‘prijevod’: Ti nećeš umrijeti, jer je ljubav pobijedila mržnju i smrt i jedina ostaje zauvijek. Nije li sveti Pavao zapisao da na kraju ostaje troje: vjera, ufanje i ljubav, ali najveća je među njima – ljubav!?

2. Cijeli ranojutarnji put tih triju žena i njihovo zadržavanje na Isusovu grobu za njih je bio prjelazak iz iznenađenja u iznenađenje. Doslovno tako: Uskrs je slavlje otajstva Iznenađenja.

Zar upravo ta naša hrvatska riječ – ‘iznenađenje’ – ne otkriva da se radi o stvarnosti koja nije nađena: iz-ne-nađenost? Očekivale su da će naći grob zatvoren, zapečaćen velikim kamenom. Štoviše, pitale su se tko će im otkotrljati kamen. Iz nenađenosti, iz otvorenosti groba, rodilo se drugo iznenađenje. Išle su naći Isusovo mrtvo tijelo, ali ga nisu našle. I upravo je ta neočekivanost, ne-nađenost Isusova mrtva tijela u središtu slavlja ove noći.

Evanđelje nam je reklo da su se preplašile. Plaši nas susret s nečim što ne očekujemo, što nismo našli kako smo zamislili. Ali ne-nađenosti i raduju. Predivna je riječ o nenađenosti: Nije ovdje!On živi, ali ne u grobu, ne na mjestu gdje smo dopustili, gdje smo prepustili da zavlada umiranje; ne na mjestu u koje ne dopuštamo da uđe Bog, da uđe život.

Isusa živog može se naći na ulicama, u domovima, u razgovorima, u brigama i poslovima, u tugama i u sreći; posvuda, samo ne u prepuštenosti smrti. On je: u izboru većih ljubavi; u čežnji za mirom, u zaljubljenostima, u plaču djeteta koje se rađa, u obrisanim suzama patnika, u dahu umirućih (prema riječima G. Vannuccija)… Gdje je god vidljiv i tračak života, slabašan titraj, tamo možemo naći Krista.

3. Braćo i sestre, žene su susrele mladića odjevena u bijelo koji im objašnjava nenađenost – Uskrsnuo je! Tu je bio položen. I daje im poslanje: Idite i recite njegovim učenicima da ide u Galileju. Taj mladićublažava iznenađenost, jer govori da će ga učenici vidjeti kako im reče; kako im reče… 

Nađite ga na mjestima o kojima je govorio; nađite ga u njegovim riječima, u njegovim obećanjima, u njegovoj prisutnosti, koja je tamo gdje vam je rekao. Tamo govori, tamo djeluje, tamo obnavlja.

Sjetimo se kako je govorio da je on tamo gdje su dvojica ili trojica u njegovo ime. Nije li naglašavaoda je „kraljevstvo Božje među vama“; da Duh Božji boravi u nama?Lako se sjetiti obećanja:ja sam s vama u sve danei zapovijedi ljubavi koju je učvrstio svojim najvećim darom: ovo je tijelo moje; ovo je moja krv… U vodi, preobraženoj Duhom Svetim; u ulju pomazanja, u kruhu i vinu, u opraštanju, u polaganju ruku… Idite, propovijedajte, činite…

Da bi nam ostavio sebe živoga, Isus je trebao biti uzdignut na križ, proći kroz smrt i pobijediti ju. I sada živi u nama, na otajstven način po vjeri, po krštenju, po sakramentima, po tim znakovima i ozračjima njegove djelatne ljubavi.

4. Tri žene usmjerene prema grobu nošene su ljubavlju, a ona se ne zaustavlja ni pred smrću. I premda i same u sebi nose sasvim razumsko pitanje tko će im otkotrljati grobni kamen, ne zaustavljaju se. Tako ljubav u sebi uvijek nosi i vjeru i nadu. Lako je to provjeriti u našim životima.

Uz to, danas smo pozvani moliti na nakane koje upućuju na naše ne-nađenosti, da nas Gospodin iznenadi darom novoga života. Ako negdje ne nađemo što smo očekivali, ne trebamo misliti da tu završava mogućnost novosti. 

Što nalazimo u obitelji, u Crkvi, u hrvatskoj domovini? Vjerojatno nam se, kao i ovim ženama, čini da nema nikoga tko bi nam pomaknuo teški kamen poteškoća, nesigurnosti i razočaranja. Istodobno, u nama ima ljubavi koja u rukama, u srcu, drži miomirise i – hoda, jer nam je stalo do obitelji, do Crkve i domovine; jer imamo vjeru i nadu koja zna da ugrađena ljubav ne može nestati.

Večeras smo u ovoj obitelji Crkve kao dionici otajstva radosnoga iznenađenja kojim nam je Bog darovao svoju blizinu i vječni život. I kada u životu ne nađemo ono što smo očekivali, Gospodin nas poziva na put vjere i to u našoj svakidašnjici, u našoj Galileji, gdje smo jednom susreli Isusa, gdje ga iznova nalazimo u riječima njegova poziva i poučavanja; u susretima u kojima dira srca i oslobađa; u zajedništvu koje privlači i obnavlja; u daru Duha po kojemu i mi postajemo iznenađenje.

Crkva je uistinu Crkva, kada iznenađuje Kristovom ljubavlju; i tamo gdje se čini da je sve završilo, ljubavlju može sve započeti. I obredi koji nam se čine istima, zapravo su novi početci toga iznenađenja.

I još ne zaboravimo: Toga su jutra žene, u svoj zbunjenosti i preplašenosti, otišle do apostola i izvijestile što su doživjele. I srca su se otvorila. Da je tomu tako svjedoči i ova naša zajednica u Velikoj Gorici, okupljena u vazmenoj noći koja iznova otvara i ispunja i naša srca.

Amen.

Foto: Snježana Nikolić