Navještenje

Župa Navještenja Blažene Djevice Marije

Misijska nedjelja, 20. listopada 2019.

‘Ljudi koji sami oskudijevaju bili su spremni darivati – pred tim sam mogao samo zastati i pokloniti se njihovoj ljubavi’

– Kako izgleda euharistijsko slavlje u Beninu? Euharistijsko slavlje je zaista slavlje. Sveta misa je ista, ali uspjeli su u obred unijeti afrički duh. Već na početku, kod ulazne procesije, zbor ulazi sa svećenicima i oni pjevajući plešu, ne stide se dati slavu Bogu i svojim tijelom I pokretima. Osim toga, ljudi se ne ljute ako misa traje i po nekoliko sati jer se zaista na misama mnogo pjeva, pleše, imaju čak i uvode u čitanja. Misa se služi na dva jezika. U manjim sredinama, u filijalama, misa se služi na njihovom lokalnom jeziku dok je u urbanijim sredinama najčešće misa na službenom francuskom jeziku. Često je slučaj da su mise i dvojezične, na primjer čitanja su na lokalnom jeziku dok su euharistijske molitve na francuskom. Ako je propovijed na francuskom najčešće se ne prevodi jer većina stanovništva razumije francuski. Međutim, kada je bilo veliko svećeničko ređenje u katedrali tada je propovijed bila izrečena na oba jezika. Oni su opušteni pred Bogom. Mi smo često u misama i u molitvama previše u grču. Za mene je bilo dragocijeno iskustvo vidjeti taj jedan zanos proslave Boga. Oni se ne stide sebe, ne stide se svoje kulture, svoga identiteta i u konačnici shvaćaju veličinu otajstva koje se događa kod svake mise i raduju se zbog toga.

– Kako ste proveli vrijeme u Beninu? Vrijeme u Beninu bilo je ispunjeno brojnim susretima, posjetima različitim župama, crkvama ili pak prijateljima velečasnog Odilona. Susreti s ljudima bili su vrlo srdačni, ljudi su otvoreni i nemaju straha pred strancem, osobom koja ima drugačiju boju kože, koja priča nekim drugim jezikom. Vrlo su direktni, odmah ulaze u komunikaciju bez ustručavanja i vrlo su živi, čak bučni u komunikaciji. Puno sam promišljao o našem europskom, zapadnjačkom načinu života i koliko se zapravo zarobljavamo našim očekivanjima, jurnjavom standarda ili borbom za ovozemaljski uspjeh i bogatstvo, a zaboravljamo jedni na druge, na bogatstvo naših obitelji, na vrijednost i ljepotu susreta s čovjekom ali i susreta s Bogom. Dosta vremena proveli smo i u sirotištu kojeg je velečasni Odilon osnovao. Tamo smo pomagali djevojčicama koje žive u sirotištu, a i kod nekih fizičkih radova.

Kako se zove sirotište, koliko je djevojčica u njemu, koja je njihova dob i tko o njima brine? Sirotište nosi ime sv. Ivana Pavla drugog. U sirotištu je tridesetak djevojčica različite dobi, od vrtićke do srednjoškolske. O djevojčicama brinu časne sestre autohtonog beninskog reda. One odgajaju djevojčice i daju im svoju majčinsku ljubav. Djevojčice imaju osigurane osnovne uvjete života. Sestre ih odgajaju, pomažu im u školi, brinu o njihovim međuljuskim odnosima, o njihovoj duhovnoj izgradnji. Sve djevojčice pohađaju katoličku školu u blizini sirotišta što nije slučaj sa svom djecom u Beninu. Brojna djeca možda završe nekoliko razreda škole, ali roditelji ne žele da nastave, pa djeca počinju raditi neki zanat ili počinju raditi u polju.

Kakve su igračke kojima se djevojčice igraju? Igračke su drugačije od naših. Nema tableta, smartphonea, play stationa, x-boxa. Naši donatori napravili su jedno igralište na kojem mogu zajedno provoditi vrijeme. Djevojčice se igraju igračkama koje im pošalju dobročinitelji iz Hrvatske. Igraju najčešće društvene igre. Veliku radost im pruža sviranje različitih udaraljki, bubnjeva ili metalnih udaraljki, te pjesma i ples. Najveća im je igra i radost kad mogu slušati glazbu ili same pjevati i potom plesati. Stanovnici Benina izrazito su muzikalni. Već malena djeca znaju njihove tradicionalne plesove i mogu se kretati u ritmu glazbe koju čuju.

Opišite nam susret s djevojčicama? Kad smo došli odmah su pohrlile k nama, grlile nas, bile su čitavo vrijeme nasmijane, jer to su djevojčice koje ne susreću svakodnevno svoje roditelje i potrebna im je topla riječ i roditeljski zagrljaj. Bio sam svjedok očinskog odnosa velečasnog Odilona prema njima. Bili smo u posjetu jednoj djevojčici koja više nije u sirotištu nego u jednom obrazovnom centru. Vlč. Odilon je uspjeva posjetiti jednom godišnje. U njezinim očima vidjela se bol jer je sama, ali vidjela se i tolika radost jer ju je posjetio njezin duhovni otac. Svi smo plakali. Postoje brojni dobročinitelji iz Hrvatske, neke udruge i župe, ali i brojni pojedinci koji su spremni izdvojiti određenu svotu novca ili neke stvari kako bi usrećili djevojčice. Vlč. Odilon koristi ta sredstva da bi djevojčicama omogućio bolje uvjete odrastanja i školovanja. 

– Na koji način bi Crkva u Hrvatskoj – a to smo svi mi – mogla pomoći Crkvi u Beninu, konkretno djevojčicama u sirotištu? Možemo pomoći novčanim sredstvima koja se mogu uplatiti preko Papinskih misijskih djela u Zagrebu, a svi vjernici mogu svakako pomoći svojom molitvom za djevojčice.

– Jeste li uspjeli naučiti neku afričku riječ u Beninu? Uspio sam naučiti riječ ‘Dobrodošli – Kvabo!’ i najljepšu riječ koju naši jezici poznaju a to je ‘Hvala – Kunao’. Oni često zahvaljuju, osobito kod rastanaka.

– Što ćete u srcu ponijeti kao uspomenu na boravak u Africi? Ponijet ću iskustvo da se isplati darovati svoje vrijeme, svoj život drugim ljudima i, svakako ono što me obogatilo, iskustvo životne radosti usprkos materijalnom siromaštvu i bijedi. Doživio sam predivne susrete, gostoprimstvo i uzor odricanja. Kada sam vidio da ti ljudi koji imaju malo, koji sami oskudijevaju, da su spremni darovati od onog svojeg malenog nama koji smo možda i bogatiji, to je bilo nešto pred čime sam mogao samo zastati i pokloniti se njihovoj ljubavi.    SKG