Trideset i druga nedjelja kroz godinu

Mt 25, 1-13 „Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!“
Pitanje odnosa prema smrti i umrlima uvijek je aktualno. Tako je bilo i u prvoj kršćanskoj zajednici. Pavao progovara Solunjanima kako smrt iz kršćanske i nekršćanske perspektive nije ista stvar pa se to mora vidjeti i u vanjskom ponašanju. Naravno je da smrt drage osobe neizostavno donosi bol i tugu, pa stoga i kršćani smiju tugovati i plakati. Međutim kršćani ne smiju plakati i tugovati kao „oni koji nemaju nade“. Naša nada je sam Gospodin koji će iznenada doći. Zato nas Gospodin u Evanđelju poziva na mudrost i budnost susreta s Njime po smrti. Izgleda da se i mi ponekad ponašamo kao da nećemo nikada umrijeti, odnosno da imamo još vremena. Zaokupljeni smo svakodnevnim poslovima i brigama, kako preživjeti iz dana u dan. Sve je to potrebno i mnogo je toga dobroga što činimo svaki dan. Međutim Isus nas poziva i na dugoročno planiranje, na zagledanost prema vječnosti. Iako kratkoročni ciljevi imaju svoju vrijednost i u našoj svakodnevnici pružaju nam dovoljno svjetla za svaki sljedeći korak na životnom putu, počesto su usmjereni samo na boljitak i uspjeh u „ovozemaljskom“ životu. Potrebno je uvijek imati dovoljno ulja uza se. „Dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri. „ (Gal 6,10)