Uskrsnuli Krist u Crkvi, u nama, u predivnoj velikogoričkoj zajednici vjernika, predivno je živ

Mi smo ljudi čežnje i divljenja. U svim svojim nesigurnostima i strahovima ne

zaboravimo čežnju za puninom i ljepotom, koju nam je Bog darovao. Svaki

čovjek ima tu čežnju u sebi; čežnju koju prolaznost ne može ispuniti. Ako ona

postoji, s pravom se pitamo odakle nam, i znamo da mora postojati njezina

punina. U trenutcima kada se jedva nazire svitanje, Uskrs djeluje protivno

svemu što se nudi kao odgovor. Samo najdubljoj čežnji u nama djeluje ni čudno

ni nelogično. Zapravo, bez obzira kojim putem krenuli, uvijek će čovjek

pokušati ispuniti tu čežnju. Ta nastojanja mogu stati na grobu, pred granicom

smrti i odustati od života, ljubavi, radosti i ljepote; ili mogu zastati i, makar u

zbunjenosti, prihvatiti odgovor pun svjetla, koji vodi dalje, drugamo, tragom

dara života. Bog je ostavio svoga stražara u našemu srcu kojega uvijek možemo

pitati u svakoj životnoj tami: Koje je doba noći za nas? On će nas uvijek uputiti

na izmjenu tame i svjetla te nam pomoći da otkrijemo čežnju i divljenje u sebi.

Sviđa mi se onaj zaključak koji kaže da se život ne mjeri po tome koliko puta

udahnemo, koliko imamo daha, nego se mjeri onim trenucima koji nam

oduzimaju dah, a to su trenutci divljenja, ljubavi, radosti, slobode, zajedništva s

Bogom i bližnjima. To se dogodilo ženama u ispreplitanju koje povezuje i

vrijeme i prostor: prvi pojavak sunčeva svjetla, prvoga godišnjeg doba, prvoga

punog mjeseca, prvoga dana u tjednu, prvoga sata u danu. I mi smo otišli noćas

tamo gdje se Gospodin očituje u ljepoti koja zadivljuje i daje odgovor na naše

čežnje. I apostol Petar je ostao u čuđenju; on u kojemu je ostalo toliko čežnje. I

mi ovoga Uskrsa, braćo i sestre, potražimo u svome životu za čime istinski

čeznemo, čime želimo zavarati najdublju čežnju; što nas zadivljuje jesmo li

zaboravili da ljubav ne može umrijeti. Radosna vijest, osobito ove noći, uči nas

da istinski protivnik smrti, pobjednik nad njom, nije neki općeniti život, već

ljubav. Nije slučajno da na grob dolaze ljudi koji su iznimno snažno živjeli i

trpjeli zbog ljubavi prema Kristu i da ljubav pobjeđuje smrt prvi su shvatili

ljubljeni učenik i žene na grobu. Nismo slijepi niti neosjetljivi: trpljenje nije

nestalo, tako je blizu, na korak od nas i u nama, ali ovdje je Ljubav, uskrsnuli

Krist, u Crkvi, u nama, u ovoj predivnoj velikogoričkoj zajednici vjernika –

p r e d i v n o ž i v ! A m e n , a l e l u j a !

Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački – Iz Homilije u slavlju Vazmenoga bdjenja 2025.

‘Bog nikad ne prestaje djelovati, a njegov glavni posao uvijek će ostati križ i

uskrsnuće.’ sv. Ivan Pavao II.

Sretan i blagoslovljen Uskrs žele vam vaši svećenici Grgo i Norbert Ivan!