Lk 4,21-30 Isus, kao ni ono Ilija i Elizej, nije poslan Židovima.

U Nazaretu se dogodilo prvo Isusovo osporavanje. Nazarećani su pokušali ubiti Isusa. Ponajprije im nije bilo prihvatljivo to da bi se Izaijino obećanje o spasenju moglo ispuniti u Isusu, čovjeku kojega su poznavali, koji je živio u njihovoj blizini i koji je bio jedan od njih. S druge ih je strane Isus isprovocirao svojom izjavom kako nije poslan – poput proroka Ilije i Elizeja – samo izabranome narodu, nego i strancima i poganima. Isus jasno kaže kako Božja solidarnost s ljudima nadilazi granice i međuljudska otuđenja. Nitko ne može posjedovati Boga i čuvati ga samo za sebe. Bog nije «moj» Bog, Bog nije Bog «našega» društva i «naše» Crkve. Tamo gdje ljudi postavljaju granice, Bog ih ruši. U tome je utjeha i nada za sve koji znaju kako im je Bog beskrajno potreban. A kome nije? Prihvatiti ili odbiti Isusa? Ne može ga se mimoići. On govori riječi života vječnoga, on govori istinu, on sam je Istina. On jedini oslobađa čovjeka. Mi ga prihvaćamo kada ga slijedimo i u životu; jer nije dovoljno samo slušati; potrebno je vjerovati u njega. On je naš Spasitelj. Zato naša vjera ne može biti zatvorena, nego svjedočka. Isusa treba svjedočiti u «zgodno i nezgodno vrijeme.»