Mi smo ovce za koje Isus skrbi. Biti uspoređen s ovcama kojima je potreban pastir kao vođa koji će ih podupirati i voditi pravim putovima – zar je to spojivo s našim predodžbama o životnome samoodređenju? I nisu li nas oprezu i strahu naučile figure «vođa» iz novije povijesti? Mase su se dovodile do histerije, do stanja nezrelosti i ovisnosti. No Isus, Dobri Pastir, drugačiji je vođa. On svakog pojedinog izvlači iz mase, svakoga po imenu poznaje, poznaje putove koji su za nas dobri, traži nas ako smo se izgubili. Zauzima se kako se nitko od nas ne bi izgubio. Svoju je pastirsku službu prenio na nas kao Crkvu. Stoga moramo biti oboje: pastiri koji vode i ovce koje dopuštaju da ih se vodi. A jednom će nas Bog možda pitati, jesmo li živjeli po uzoru na Isusa pastira i jesmo li njegov lik primjerom naviještali ljudima. Isus, nakon nerazumijevanja učenika, postavlja pitanje koje bi moglo biti sažetak ovog teksta: „Da možda ne kanite i vi otići?“ Ipak, Petar, papa, pastiri Crkve, vjernici imaju pravo odgovoriti: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.”

Slika: Karmelićanska crkva u Döblingu, Beč, Austrija