Bog nas uvijek iznenađuje svojom ljubavlju. Mi to dobro znamo, ali ipak često
zaboravljamo. Često sudimo, i nekako ne možemo zaboraviti tuđe slabosti,
grijehe, osobito ako smo sami pogođeni ljudskom zlobom. I svjesno i nesvjesno
ne očekujemo da se čovjek može na bolje promijeniti. S radošću i mirom
stojimo i danas pred Bogom. Znamo da nas on uvijek želi prihvatiti kao svoju
djecu. Znamo da se on uopće ne želi baviti našom prošlošću – nju ionako nitko
ne može izmijeniti. Bog gleda na nas s naklonošću i ljubavlju. Nakon našeg
kajanja Bog nam oprašta i prihvaća nas kao svoju ljubljenu djecu. I, jednako
kao i u slučaju one žene, Bog nas poziva da više ne griješimo, što je uz njegovu
milost stvarno moguće, jer nas Bog nikad ne poziva na nemoguće. Okružimo i
mi svoje najbliže ljubavlju i povjerenjem. Nemojmo nikada uzimati kamenje
svojih grijeha da bi druge kamenovali. Nemojmo nikada opravdavati svoje
grijehe, napadajući i ističući grijehe drugih. Ne vraćajmo se na staro, ne
spočitujmo stare grijehe. Pokažimo da imamo povjerenje u svoje bližnje; da ih
prihvaćamo, da ih volimo. Tako ćemo najbolje pridonijeti tome da se svi
mijenjamo, da svi po Božjoj milosti postanemo bolji, novi ljudi