Mk 10, 46-52 Učitelju moj, da progledam.

Kad smo žalosni, svijet nam se smrači, a život – čini nam se – kao da se
raspada. Mora da se nešto slično događalo i Bartimeju. Više nije drugo doli
objekt tuđih pogleda, ovisnik o tuđoj pomoći. Čovjek bez tračka svjetlosti!
Ipak, kad je čuo da Isus dolazi, odvažio se, zacijelo po prvi put u svojemu
životu, s beskrajnom energijom svoje patnje, na ono što se nikada do sada nije
usudio: jasno i glasno javio se za riječ. Iskočio je, na zaprepaštenje onih koji su
stajali uokolo, iz svoje uloge i usudio se moliti nešto za sebe. To je bio početak
čuda, njegova vjera da je i za njega moguć drugačiji život. Isus je zastao.
Budući da je Bartimej imao povjerenja, budući da je vjerovao da može
ozdraviti, otvorile su mu se oči. Dubok mrak postao je prošlost. Život se vratio
u njega, ponovno je vlastitim očima vidio svijet. I uputio se za Isusom. Budimo
Bogu zahvalni za tjelesni vid, ali još više molimo ga onaj unutarnji, onaj kojim
jedino možemo vidjeti bitne stvari u životu. I nikada ne dopustimo da nas
nadvladaju vlastite tmine. Umjesto njih slušajmo Božji glas koji se nalazi u
svima nama i koji nam govori iz dubine našega srca.