Navještenje

Župa Navještenja Blažene Djevice Marije

Zahvalna hodočašća Majci Božijoj Bistričkoj

‘KINČ OSEBUJNI’ – URES POSEBNI GRADA VELIKE GORICE

25. VELIKOGORIČKO ZAHVALNO HODOČAŠĆE MAJCI BOŽJOJ BISTRIČKOJ

“Počelo je ovo hodočašće prije 25 godina. Oni koji danas imaju 25 godina te su se godine rodili, a oni mlađi još nisu bili ni rođeni. A danas su upravo ti pješke došli u svetište Majke Božje Bistričke.’ Ovim je riječima započeo svoju propovijed uzoriti zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić na svečanom euharistijskom slavlju kojim je završeno ovogodišnje jubilarno 25. velikogoričko zahvalno hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj.

U subotu 03. rujna već oko 4:30 ispred župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije počeli su se okupljati vjernici iz svih triju velikogoričkih, kao i iz župa velikogoričko – odranskog dekanata te iz Posavine, Pokuplja, Karlovca, Siska i Zagreba. Rijeka hodočasnika, odjevena u majice pripremljene prigodno za ovo jubilarno hodočašće, po 25. put krenula je izreći zahvalu Majci Božjoj jer je svojim zagovorom očuvala Veliku Goricu. Premda je ljudskim očima izgledalo nemoguće da ćemo ostati netaknuti, Bogu ništa nije nemoguće. Potrebna je samo vjera, a nju su imali oni koji su s pouzdanjem dali zavjet i s ljubavlju ga krenuli ispuniti.

A evo kako je sve započelo. Hrvatska je bila napadnuta. 1991. godine naši su gradovi i sela gorjeli. Svakodnevno su vojska JNA i paravojne jedinice pobunjenih Srba ubojitim projektilima gađali, rušili i okupirali našu Domovinu, a stanovništvo je pred okupatorima bježalo sa svojih ognjišta. Mnogi prognanici i izbjeglice, koji sa sobom nisu ponijeli ništa ili im je čitav život stao u jednu vrećicu, došli su u Veliku Goricu i ovdje našli utočište i malo mira nakon krvavih, mučnih, bolnih i teških dana. Bili su u to ratno vrijeme dobrodošli na vrata župnog ureda i Caritasa župe Navještenja Blažene Djevice Marije gdje su dobivali materijalnu, duhovnu pomoć i riječ utjehe. Na poticaj župnika mons. Josipa Frkina brojni su župljani otvorili vrata svojih domova kako bi pružili utočište potrebitima. Neki su čak omogućili ljudima koji su ostali bez svega da svoje pokojnike pokopaju u njihovim grobovima. Bilo je to istovremeno doba ratnih strahota i djela milosrđa. U srca stanovnika Velike Gorice uvukao se strah. Starosjedioci su se bojali da će im se dogoditi isto što i ljudima kojima su pružili utočište, prognanici pak da će sve zlo proživjeti još jednom ako Gorica bude napadnuta. Nalazila se između dva aerodroma okružena trima vojarnama punim oružja i jugovojske. Napad je mogao uslijediti u bilo kojem trenutku s bilo koje strane.

Odmah na početku rata, imajući iskustvo da samo ljubav i molitva može izmijeniti bezizlazne situacije i okorjela srca, župnik Frkin poticao je vjernike na molitvu. U župi je uvedena ura klanjanja svakog dana prije večernje Mise. Ovogodišnje 25. hodočašće bilo je 3. rujna, znakovito jer je baš tog dana 1991. godine župnik Frkin zavjetovao župu Mariji: ako njezinim zagovorom Velika Gorica bude očuvana od ratnih razaranja vjernici će, u znak zahvale, hodočastiti Majci Božjoj Bistričkoj i natrag. Zavjet je dan u najvećoj molitvenoj skupini u Kurilovcu. Takvih je skupina bilo u ratno vrijeme nekoliko, a okupljale su se od početka rata oko krajputaša, križnih drva ili kapelica na različitim mjestima u župi i molile krunicu s nakanom za mir i slobodnu Domovinu. Kako navodi mons. Frkin u knjizi “Sretan sam što sam svećenik” molilo se u Kobiliću kod kapele, u Rakarju i u Pleškoj ulici kod raspela, u Zagrebačkoj kod Ranjenog Isusa, na Maloj Gorici kod svetog Florijana, u Kurilovcu u Gajevoj ulici, u Željezničkoj na raskrižju i u Fabijančićevoj na zavoju (kod Rusovih). Moleći krunicu vjernici, s kojima je tada molio vlč. Frkin, sa zebnjom su slušali grmljavinu topova kod Pokupskog čiji su stanovnici već bježali sa svojih ognjišta. I kako je zapisao: ‘Čim smo položili ovaj zavjet u moje je srce ušao mir’. Od tada je Majka Božja čuvala Veliku Goricu i ni jedna granata na nju više nije pala. 1992. godine na aerodrom Pleso stigle su mirovne snage UNPROFOR-a, za grad je prestala neposredna opasnost od razaranja, i vjernici su odlučili ispuniti zavjet.

Za to Prvo zavjetno hodočašće 26. i 27. rujna 1992. godine okupilo se preko četiristo vjernika. Krenuli su u pet sati ujutro ispred župne crkve Navještenja. Na početku križ kojeg su ponosno nosili izmjenjujući se međusobno, a iza njega u molitvi, pjesmi i razgovoru, vjernici Velike Gorice različitih dobi. Išli su preko Kobilića, Ščitarjeva, Sesveta, Prepuštovca i Kašine prema Mariji Bistrici okupljeni iz svih velikogoričkih župa. Premda su mu bile 62 godine, župnik Frkin hrabro je i ustrajno hodao uz svoje stado. Dan je bio prekrasan – sunčan. Tijekom puta hodočasnici su u više navrata odmarali na livadama pored ceste. Stigli su na Bistricu oko 18 sati umorni, ali presretni. Po dolasku formirali su procesiju kod kapele svetog Ladislava na ulazu u Mariju Bistricu, baš kako su to učinili i ove godine, 25. put za redom. Slijedila je euharistija na kojoj su zahvalili što je vojska JNA, koja je s tri strane okruživala Veliku Goricu i imala uperene topovske cijevi u crkvu Navještenja, mirno napustila grad. Nakon mise liječili su jedni drugima žuljeve i nastojali što bolje odmoriti noge kako bi imali snage za povratak. Spavali su na tavanu pored svetišta i bila je to posebna noć – noć radosti kad su svi župljani – mladi i stariji – disali zahvalno zajedno. Povratak iz Marije Bistrice u Veliku Goricu uslijedio je u nedjeljno jutro u nešto umanjenom broju od 330 pješaka. Teška, polagana ali sretna i ponosna koraka, ušli su u Veliku Goricu iza 21 sat praćeni zvonima s tornja župne crkve Navještenja. Župljani, koji nisu imali fizičke snage poći s njima, ali su ih pratili mislima i molitvom i bili njihova podrška i duhovna snaga, dočekali su ih u špaliru s obje strane ceste, od raskršća u Pleškoj pa sve do crkve. U crkvi su izmolili završnu molitvu Zavjetnog zahvalnog hodočašća, otpjevali ‘Tebe Boga hvalimo’ i pošli kućama. Župnik Frkin pomislio je kako je time ispunjen zavjet iz ratnih dana, ali na kraju hodočašća neki su ga vjernici pitali hoće li se ići i nagodinu. I tako je Velikogoričko zahvalno hodočašće postalo tradicionalno. Broj hodočasnika raste svake godine. Uz svoje djedove i bake, očeve i majke koji su hodočastili na prvim hodočašćima, hode djeca i mladi vjernici našeg grada. Mnogi od onih koji su te prve godine hodočastili na Mariju Bistricu tijekom godina su se preselili u vječnost. Prije šest godina u Dom Očev uputio se i župnik Josip Frkin.

Posljednjih desetak godina na večernjim euharistijskim slavljima, kojima su završila sva dosadašnja hodočašća, sudjelovali su: kardinal Vinko Puljić vrhbosanski nadbiskup 2008. g., mons. Mile Bogović gospićko – senjski biskup 2009. i 2010., hvarsko – bračko – viški biskup Slobodan Štambuk 2013., a pomoćni zagrebački biskupi: mons. Ivan Šaško 2011. i 2012., mons. Valentin Pozaić 2014. i mons. Mijo Gorski 2015. Ovogodišnje jubilarno 25. hodočašće završilo je euharistijskim slavljem koje je predslavio kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup.

Ove godine po 25. put, nakon kratkih uputa, molitve i blagoslova župnika Norberta Ivana Koprivca, kolona vjernika krenula je za križem, kroz mrak, put Kobilića i kapele Majke Božje Karmelske gdje su izmolili jutarnji Angelus. Dok su posljednji hodočasnici prilazili kapelici oni prvi bili su već tri kilometra bliže cilju – Svetištu Majke Božje Bistričke. Uz zahvalu i vapaj u srcu, a molitvu i pjesmu na usnama, hodočasnicima su dva sata hoda do Ščitarjeva, gdje ih je kao i brojnih prijašnjih godina dočekao bogati doručak, prošla kao tren. Mlađi dio domaćina pripremio je glazbenu dobrodošlicu, dok su oni nešto stariji župljani ovog drevnog grada obučeni u nošnje i uniforme kakve su nosili stanovnici i vojnici rimske Andautonije, nudili s osmjesima na licu pristigle toplim napitcima, rakijom i hranom. Nakon obilnog doručka hodočasnici svih dobi – predškolci, školarci, mladi, oni srednje dobi i stariji čije je kose ukrasilo srebro životne mudrosti, poznati i manje poznati Velikogoričani – nastavili su dalje autoputom za križem. Kod ulaska na autoput – prebrojavanje: 2430 hodočasnika. S krunicom u ruci, u molitvi, pjesmi, razgovoru i tišini hodočasnici, netko po prvi, netko deseti, a netko po dvadeset i peti put, nosili su svoje zahvale, preporuke, nakane i zamolbe put svetišta u Mariji Bistrici. Ljepota zajedništva i briga jednih za druge liječila je žuljeve i upalu mišića, a bolne i umorne noge činila snažnima i ustrajnima. Nakon odmora u Soblincu, u kojem su se prilikom silaska s nadvožnjaka svi pristigli divili dužini kolone, slijedio je put prema brežuljcima Kašine i Laza. Umorni ali radosni hodočasnici formirali su procesiju kod kapele svetog Ladislava i ušli u Bistričko svetište oko 15.30 sati, iako su vjernici nastavili pristizati još dugo nakon toga. Uslijedio je pozdrav Majci Božjoj Bistričkoj s pjesmom. Dirljivo je bilo gledati kako i mladi i stari u procesiji obilaze oko Marijina oltara nježno ga dodirujući rukom, upirući pogled u Marijin kip na oltaru, zahvaljujući za mnoge izmoljene milosti, ali i utječući se Majci na daljnji zagovor. Široki osmjesi krasili su lica, a samo Gospodin zna razloge suza u očima hodočasnika. Vrijeme do mise, središnjeg događaja hodočašća, vjernici su ispunili pristupajući sakramentu ispovijedi, odmarajući i okrepljujući tijelo ili pak moleći Križni put uspinjući se na Kalvariju. Crkva na otvorenom bila je ispunjena mnoštvom vjernika, onih koji su pristigli pješice kao i onih koji su automobilima došli kako bi sudjelovali na euharistiji sa svojim obiteljima. Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u propovijedi je naglasio: “Dragi pješaci, ponosni smo na vas, osobito na vas dragi mladi koji tako prihvaćate zavjete svojih očeva i majki koji su tada krenuli da zahvale Majci Božjoj Bistričkoj što nas je očuvala. U ovu misu unosimo sve one koji su hodočastili a nisu više među nama. Spominjemo se i pokojnog velikogoričkog župnika monsinjora Josipa Frkina. Ne možemo zaboraviti prizore naših branitelja s krunicama oko vrata. Bili su to momenti kad se shvatilo da se na kraju trebamo pouzdati samo u Boga i od njega moliti pomoć. Danas želimo posebno moliti na dvije nakane: za obitelji i Domovinu. I dok gledamo unatrag na ono što je bilo razlogom ovog hodočašća, dok zahvaljujemo Bogu i Blaženoj Djevici Mariji što je spasila grad Veliku Goricu i dok zahvaljujemo Bogu za slobodu, trebamo biti zahvalni i za sve one koji su uložili svoje snage i život za našu slobodu. Neka nas sve zagovara Blažena Djevica Marija i blaženi Alojzije Stepinac kome se rado utječemo.” zaključio je propovijed kardinal Bozanić. Nakon euharistije uslijedila je duga oproštajna procesija oko oltara. „Zbogom, zbogom, zbogom Marijo!“ do sljedeće godine i novog Velikogoričkog zahvalnog hodočašća Majci Božjoj Bistričkoj.

Donosimo zanimljive ulomke iz pera onih koji su tijekom 25 godina pisali o Velikogoričkom zahvalnom hodočašću Majci Božjoj Bistričkoj:

– 2006. g. vikar župe Navještenja BDM vlč. Aleksandar Vujsić u župnom listu Navještenje je napisao:

“Premda sam sudjelovao na brojnim hodočašćima, ovo je za mene bilo prvo na kojem se uistinu hodalo. Bilo je naporno ali je sve bilo prožeto molitvom, milošću Božjom i zajedništvom. Vjernici iz Ščitarjeva zajedno sa svojim župnikom dočekali su nas uvjereni da kroz njihovo mjesto prolazi sam Gospodin u liku hodočasnika.”

– 2007. g. bilo je oko 2000 hodočasnika, od čega 1400 mladih. Bruno Barić u Navještenju je napisao:

„Župnik Vlado Razum je u propovijedi rekao: ‘Kako smo hrabro svjedočili svoju vjeru dolazeći ovamo, svjedočimo je jednakim žarom i po povratku u svoje obitelji, župe i na radna mjesta.’”

– 2011. o 20. hodočašću pisao je u Navještenju župni vikar vlč. Marko Vuković:

‘Vjera se očituje kada je teško, kada je na kušnji, tako je i napor hoda, odluka izići iz sigurnosti svojega doma, udobnosti toplog kreveta, jedan od načina svjedočenja stvarne i žive vjere. Ako se zbog Nekog odlučuješ ustati i poći, onda očito vjeruješ da taj i postoji, iako ga ne vidiš. Ako zbog Nekoga ne mariš za svoj komfor i žuljeve onda očito svjedočiš da je taj Netko vrijedan toga truda i da je zaslužio našu pažnju. Ako na tom putu sklapaš svoje ruke, moliš i pjevaš, pokazuješ da vjeruješ da taj Netko to čuje i u ljubavi prima…”

– 2014. na 23. hodočašću bilo je 2200 hodočasnika. U Navještenju je zapisano:

“Misu je predvodio pomoćni zagrebački biskup, mons. Valentin Pozaić. Svoju propovijed započeo je osvrtom na najstariju povijest Bistričkog svetišta koju je napisao svećenik Petar Berke 1765. godine pod nazivom ‘Kinč osebujni slavnoga Orsaga Horvatskoga’ (‘Ures posebni slavne države Hrvatske’). ,Posebni kinč – ures Hrvatske države je ovaj Marijin kip. „Vaša vas je vjera spasila“ – više puta piše u Evanđelju. Vaša vas je vjera danas dovela na ovo zahvalno hodočašće koje je nastavak onog prvog iz 1992., molitve i zagovora da Velika Gorica bude pošteđena zla agresora. Danas ste vi dragi hodočasnici kinč osebujni – ures posebni na vijencu vjernosti i zahvalnosti Bogu pod okriljem Majke Božje Bistričke i nastavite tako živjeti, a Marija neka moli za vas i sve nas!’“

2015. na 24. hodočašću pješačilo je 1535 vjernika. Na web stranici župe Navještenja piše:

“Čuvar svetišta MBB vlč. Zlatko Koren naglasio je: ‘Svaki drugi događaj odgodio bi se zbog takvog lošeg vremena. No, u Velikogoričkom kraju žive vjernici čvrste, jake i nepokolebljive vjere. Kao što vas je prala kiša neka vas pere Božja milost i neka tako ostane u sve dane našeg života.’ Promatrajući pokisle vjernike koji su sudjelovali na Euharistiji, prije završnog blagoslova, pomoćni zgb.biskup, mons. Mijo Gorski s ganućem je rekao: ‘Ponosan sam što pripadam narodu koji ima ovakve vjernike.’”

Na kraju donosimo nekoliko svjedočanstava hodočasnika tijekom 25 godina hodočašća:

Mons. Josip Frkin, župnik (1992. g.) Ovim hodočašćem Velika Gorica javno zahvaljuje Majci Božjoj Bistričkoj za pobjedu u ratu i što je ostala nerazorena. Smatram da bi svi koji su pošteđeni razaranja trebali na neki način zahvaliti i otvoriti vrata svima kojima je potrebna pomoć. Ugodno sam iznenađen brojem hodočasnika. Prošle godine, prilikom zavjeta, očekivao sam 100, najviše 150. Službeno je bilo prijavljeno 430, a hodočastilo nas je oko 500. Težina ovog puta je upravo i u povratku pješice.

Ana Kosić (1992. g.) Nekad prije rata (Drugog svjetskog) išla sam pješice na Mariju Bistricu redovno pa sam mislila je l’ budem mogla sada u sedamdesetoj. Majka Božja mi je dala snagu. Na put me potaknuo ovaj rat. Želim da se smiri i da mladi ljudi ne ginu.

Mladenka Đaković (2007. g.) – Ovo mi je šesnaesto hodočašće, nisam propustila ni jedno do sada. Sve ove godine tjera nas zavjet što smo ga dali i lijep osjećaj da pripadam ovim ljudima koji vjeruju i upravo se među njima ta vjera još jače učvršćuje. I ako tvoja vjera malo zadrijema na ovom se putu nanovo probudi. Sam dolazak u Bistricu, na sveto brdo, jedan je poseban, tako privlačan trenutak, koji dira srce i treba ga doživjeti.

Franjo (2008. g.) Rodio sam se u doba kad je moj otac išao na prvo hodočašće, pa zbog svega toga krenuh i ja ove godine. Nije mi naporno, a iskustvo je neponovljivo. Doći ću i sljedeće godine.

Marija Pejak (2010. g.) Osamnaesti put hodočastim. Uvijek je to novo iskustvo, novi izazov i nova potreba. Prvi put bilo mi je najljepše. Bilo je to 1992. kad smo zajedno s našim velečasnim Josipom Frkinom hodočastili u Mariju Bistricu. Prespavali smo na podu i vratili se drugi dan navečer u Goricu, gdje su nas dočekala crkvena zvona. Kad mi je bilo najteže, sjetila sam se svih onih koji su zbog rata morali ostaviti domove i s vrećicama u ruci hodati danima kako bi spasili živote. Te kolone ljudi bile su mi pred očima i to me držalo na našem 80-kilometarskom putu, koliko smo prešli u ta dva dana.

Franjo Vujnović (2016. g.) Hodočastim dvadeset i četvrti put. Na svako naše Zahvalno hodočašće vodi me čvrsta vjera u Boga. Tri puta u Domovinskom ratu život mi je visio o koncu. Obećao sam da ću na ovo pješačko hodočašće, u zahvalnost Majci Božjoj za sačuvani život, ići dok me noge budu nosile. Nisam umoran, čini mi se da je svake godine sve lakše.

Tekst: Snježana Kirinić Grubić

Fotografije: vgdanas, Ivana Crnković, Ivica Gašpar